All posts by Nina Slišković

Kaže meni moj dida kad sam se lani spremala na Pelješac: “Pelješac? Ma nije to daleko. Nekih dan ipo hoda.” Pri tom izračunu se nije poslužio Google mapsom ili nekim sličnim alatom već svojom memorijom. Moj je dida svojevremeno radio na Pelješcu i svako toliko iz Splita odlazio do Pelješca – pješke, očito.

Moja baka je na isti način odlazila iz sela Gljev preko Kamešnice u Livno u susjednoj BiH kako bi obavila trampu i u selo se vratila s onim namirnicama kojih im je manjkalo. Planina, noć, vukovi, spavanje u domovima nepoznatih ljudi dobra srca za nju je bila stvarnost i normalnost.

Moja druga baka dan danas poslove kategorizira po sistemu: doktori, učitelji, bankari, suci i (manje bitni) ostali. U ovu kategoriju ostalih njoj ulaze i Dalibor Matanić sa svim svojim redateljskim priznanjima kao i svi influenceri ovog svijeta koji finu paricu spremaju u džep radeći ono što već rade, a što moja baka sa svojih 80 godina sigurno ne razumije.

Možemo se složiti da smo neminovno kao društvo poprilično napredovali od ove stvarnosti mojih djedova i baka. “Srećom”, dodat će mnogi i nastaviti zadovoljno ubirati slasne plodove komoda današnjice koju su nam između ostalih ti isti bake i djedovi omogućili. Iste one plodove koje ubire i Dalibor Matanić radeći ono što njegovi bake i djedovi sigurno ne bi razumjeli i kategorizirali kao “pošten rad” ili “ozbiljan posao”. Pa ipak, evo nas u 2020. gdje Matanić slovi za velikog domaćeg redatelja, kulturnjaka koji zarađuje fine cifre režirajući filmove i (što je malo i apsurdno za ovu priču) reklame za koje sam kaže kako “osiguravaju finu egzistenciju”.

Da, osiguravaju, jasno je to i njemu koji režira reklamne tv spotove i influencerima koji u digitalnom svijetu smišljaju i realiziraju reklamne kampanje i vrlo vjerojatno na ovaj ili onaj način drže budućnost marketinga u svojim rukama.

Možda je upravo to ono što je zažuljalo Dalibora Matanića i gurnulo ga preko ruba granice dobrog ukusa; činjenica da se vremena mijenjaju. Jer ne vidim kako drugačije objasniti da jedan zreli, odrasli čovjek, redatelj i kulturnjak, na tako neukusan način sipa uvrede na račun jedne nepromišljene klinke. O zrelosti i promišljenosti Doris Stanković možemo razglabati i imali bismo što za reći, ali nazivati djevojku od 20 godina spodobom i na temelju njenog slučaja generalizirati i javno etiketirati cijelu jednu skupinu ljudi kao bagru neradničku je, malo je reći, nepromišljeno.

Sviđalo se to Vama ili ne, gospodine Mataniću, influenceri su današnjica marketinga i to je slučaj puno šire od Hrvatske koju očito doživljavate svojom privatnom prčijom u kojoj imate nekakva poznanstva, kontakte i moć te mislite da na nešto možete bitno utjecati. Žao mi je što Vam moram razbiti iluziju, ali Vaša moć staje na tih nekoliko stotina ili tisuća sherova koje ćete dobiti za svoj virtualni ispad od strane istomišljenika koji jednako teško kao i Vi razumiju i prihvaćaju današnjicu.

Naravno da nam se ne treba sviđati baš sve što ta današnjica sa sobom nosi, ali trebamo se barem truditi razumijeti i tolerirati i ono što nam možda i nije omiljeno ili je van granica našeg razumijevanja. Naravno da imamo pravo (i dužnost) na kritičko razmišljanje, ali ja bih se usudila reći kako je u ovom Vašem istupu, gospodine Mataniću, upravo kritičkog razmišljanja nedostajalo. Jer da ste Vi analizirali činjenice radi formiranja prosudbe, onda Vam sigurno ne bi promaknuo zaključak da jedna Doris nije isto što i influenceri generalno, kao što Vam vjerojatno da ste malo stali i promislili ne bi promaknula ni činjenica kako danas ne postoji ništa što je besplatno. To što vi nazivate “dobivanje stvari za džaba” se u stručnoj terminologiji naziva kompenzacija i uključuje obostranu korist, kako klijenta tako i influencera.

Da ste malo dublje o svemu promislili, informirali se ili porazgovarali s nekim marketinškim stručnjakom, onda biste vjetojatno uvidjeli koliko je sulud sukob izrežiran u Vašoj glavi između influencera i radničke klase, kao i koliko je površno kategorizirati influencere kao neškolovani šljam.

Na kraju krajeva, da ste kritički promišljali, bilo bi Vam jasno kako imati iza sebe publiku koja se mjeri u desecima tisuća ljudi, sviđalo se to Vama ili ne, danas ima neku svoju težinu i cijenu, nebitno radi li se tu o zrelim ljudima ili klincima koji će u nekom trenutku preuzeti ovaj svijet i nastaviti ga mijenjati. A u njihovom svijetu širokih svjetonazora, gospodine Mataniću, sigurno neće biti mjesta za zaostale ideje poput Vaše u kojoj Vi birate tko, gdje i kako ima pravo zarađivati za svoj kruh.

Nova godina, ista stara ja. Činjenica da se promijenio broj na kalendaru nije promijenila baš ništa u mom životu. Nisam pretjerano mudrija, pametnija ni drugačija. Ne sastavljam liste novogodišnjih odluka koje će realno već do kraja siječnja pasti u zaborav, niti se zavaravam da će brojka 20 na mjestu one 19 donijeti neke revolucionarne promjene u moj život. Od one slavne „new year, new me“ životne filozofije mi se još uvijek aktivno diže kosa na glavi, a još više od onih popularnih odluka koje se obično iza te „new year, new me“ skrivaju.

„Zdravije ću se hraniti i redovito ću vježbati.“ – rečenica je koju tijekom siječnja čujemo milijun puta. Kao da sva sreća svijeta i svo životno zadovoljstvo leže u konfekcijskom broju u kojeg se uvlačimo i vlastitom odrazu u ogledalu. Ne leže, vjeruj mi, kao što ne leže ni u pretrpavanju poslom, projektima, poslovnim uspjesima i svoti koju imaš na računu.

Kad su prošli svi ovi blagdani, doba uživanja s onima koje najviše volimo, period najveće topline oko srca i nekog mira u duši jer se osvrneš oko sebe pa shvatiš da sve bitno u životu već ionako imaš, a da ništa od toga nije bilo na tvojoj novogodišnjoj „to do“ listi prije godinu dana, počela me hvatiti neka anksioznost. Budila sam se i odlazila danima leći s pritiskom na prsima jer sam u 2020. ušla bez jasnih planova za godinu, bez popisa svojih ciljeva u njoj, bez milijun ideja kojima bih se sad na sve strane razbacivala uvjeravajući sebe i sve oko sebe kako će ova godina biti genijalna i kako se velike stvari spremaju.

– „Pa dobro, stigneš još smisliti neke velike stvari.“ – kaže mi kolega u chit chatu u liftu u 5:30 ujutro.

– „Ali ja ne želim nikakve velike stvari u ovoj godini. Želim da sve bude kako je sada i želim neki svoj mir i normalan život, što je teško dok osjećam pritisak jer svi nabrijano kreću u godinu kao da je utrka na sto metara, a ne maraton.“

– „Ne razumijem, tko ti stvara taj pritisak? Reci mu da od*ebe.“

– „Stvaram ga sama sebi.“

– „Onda sama sebi reci – od*ebi, Nina!“ – zaključuje on.

I dobro poentira. Nikoga od nas ne bi trebala dirati okolina koja prenabrijano kreće u novu godinu. Ako ih to veseli, samo naprijed, držim im palčeve na najjače i ona sam koja u ovoj utrci gorljivo za njih navija s tribina. Ali ja ove godine biram biti na tribini i naučiti da nema univerzalne formule za sreću i da svakome od nas ono „sretna 2020.“ ima drugačije značenje. Nitko od nas ne bi trebao sreću tražiti tamo gdje je i drugi traže, ne postoji neki rasadnik sreće gdje dođeš i ubereš ju. Nitko od nas ne bi trebao smisao života tražiti u priručniku uobičajenih novogodišnjih odluka, ni zdravije životne navike niti debeli novčanici nisu ključ sreće. Iznad svega toga, nitko od nas se ne bi trebao osjećati neostvareno samo jer je njegov cilj za ovu godinu živjeti, posvetiti se sebi, disati i biti. Provesti više vremena gledajući filmove i čitajući knjige, češće se smijati s prijateljima, imati vremena za druženje usred radnog tjedna, provesti tu i tamo vikend u krevetu bez grižnje savjesti, odlaziti u prirodu, pronaći novi hobi, više grliti ljude nego poslovne prilike…

Na kraju krajeva, ući u novu godinu bez jasnog plana i očekivanja i pustiti da te iznenadi na svim poljima, za razliku od svih onih od kojih si očekivao puno, a dobio malo.

To ti ja želim u ovoj godini, da „novi ti“ nauči što je za njega sreća. Ne ona fotogenična koju scrollamo po Instagramu, nego ona prava koju osjetiš u prsima sam sa sobom na kraju dana.

photo: Ivan Dabac za Enter Zagreb

Nema šanse da bih ja danas bila tu gdje jesam da u moj život u jednom trenutku nije ušao jedan učitelj. Dobro, nije učitelj nego profesor i nije jedan nego imenom i prezimenom Boris Škifić, ali bit ostaje ista. Čvrsto i s obje noge na zemlji, cijelim svojim tijelom i bićem stojim iza te izjave. Da, mater me rodila s talentima s kojima me rodila, da, volim vjerovati kako iz kuće puno toga dolazi i kako svojim roditeljima mogu zahvaliti za veliki komad svog karaktera, osobnosti i odgoja, ali da, u tom cijelom procesu odrastanja i još uvijek poprilično bezumnog lutanja svijetom i životom, nezamislivo veliku ulogu igraju učitelji.

Učitelji, nastavnici, profesori, nazovi ih kako hoćeš. Ljudi kojima si na odgovornost predan pet ili šest sati dnevno, tjednima, mjesecima i godinama. Ne da te imaju na oku dok su ti roditelji na poslu i da bi te držali za ruku da ne podletiš pod auto, već da bi te uhvatili za ruku i uveli u život. Ne da bi ti tumačili gradivo matematike, biologije ili fizike, već da bi ti rastumačili svijet. Ne da bi ti s katedre diktirali gradivo iz knjige, već da bi ti bili oslonac, vjetar u leđa, još jedna velika osoba u tvom malom životu na koju znaš da uvijek možeš računati. Ne da bi od tebe jednog dana napravili sjajnog ekonomista, pravnika ili doktora, već da bi te naveli na put na kojem ćeš sam pronaći sebe i svoju ulogu u ovom svijetu. Ne da bi od tebe radili malog uspješnog robota glave pune napamet naučenih riječi, već da bi od tebe napravili čovjeka.

To su one stavke koje se teško utisnu u slova i brojke školskog plana i programa. To su one stavke koje su teško mjerljive parametrima onih koji barataju jedino brojem radnih sati učitelja ili, što im je još milije, brojem slobodnih dana i praznika. To su one stavke koje se tako lako provuku ispod radara svih onih koji ovih dana grlato vrište o „poreznim obveznicima koji to sve plaćaju“ ili se s lažnom brigom u očima pitaju – a gdje će djeca dok učitelji štrajkaju. To su one stavke koje su nažalost nepojmljive i nezamislive svima onima koji nisu imali tu sreću da u svom životu naiđu na barem jednog Učitelja, s velikim U.

„Škola je odgojno obrazovna ustanova“ – stoji u definiciji škole koju ćeš naći u svakom rječniku svijeta. Budimo realni, ovaj obrazovni dio može rastumačiti svaka prosječno inteligentna osoba. Ovaj odgojni dio pak je puno više od pukog zanata koji se može izučiti. Taj odgojni dio je dar. Dar koji ti uz roditelje doma u životu još jedino može pokloniti učitelj. Usudila bih se čak i reći – dar koji ti u nekim životnim situacijama i periodima, posebno u onom kad ti od hormona i ludila roditelji postanu sinonim za neprijatelje broj jedan, može pokloniti JEDINO učitelj.

Moj učitelj je mojoj mami prilikom jednog njenog očajavanja nad mojim ocjenama rekao „pustite ocjene, vi znate da ste odgojili čovjeka“. Da, njen je tu dobar dio kolača, ali nije ni Vaš, Učitelju, nikako zanemariv. I na tome hvala. Hvala vam, dragi učitelji, na svim onim darovima kojima ste nas zadužili za vijeke vjekova. Hvala vam na vašoj veličini i na svim onim koracima koje smo napravili držeći se za ruku s vama, koji su nas doveli ovdje gdje danas jesmo.

Hvala vam u ime jednog malog poreznog obveznika, jednog malenog kotačića privatnog sektora na čija će se pleća navodno, kako to vole interpretirati dušebrižnici, svaliti tih vaših 6%. Kad bih trebala birati bolji način za uložiti taj novac, ne bih ga mogla izabrati. Jer postoji li uopće bolje ulaganje od ulaganja u one koji grade svijet?

Ne znam jesam li ikad u životu toliko dugo gledala u prazan papir ispred sebe, bez ideje kako da u priču krenem, ali s velikom željom da je ispričam. Realno, ja i nisam neka velika i aktivna feministkinja, ali smatram da je dužnost svake od nas da budemo uvijek i svugdje u timu „žene“, da malim svakodnevnim pobjedama i borbama nastavimo stvarati bolji svijet za one djevojčice i žene koje dolaze nakon nas i da svojim velikim koracima grabimo naprijed u svakom pogledu. Jasno mi je da priča o pravima žena ne uključuje mržnju prema muškarcima i zahtijevam u životu potpunu ravnopravnost baš zato da se oslobodimo konstantnih usporedba s muškarcima.  Znam da se granice ne ruše mislima i da se stakleni stropovi ne probijaju riječima, solidariziranjem i držanjem za ruke, ali moj „aktivizam“ ipak uglavnom ostaje na tome.

Kažem uglavnom, jer ovaj put ipak neću stati na tome da iznervirano prijateljicama šaljem screenshot još jedne u nizu degradacija žena od strane žena samih, pa se kolektivno nad tim zgražamo i gledamo na kalendare da se uvjerimo u kojem stoljeću živimo i jesu li se sve one žene koje su stavljale glavu na panj da bismo mi danas bile ovdje gdje jesmo, zaista uzalud borile… „Žena treba da deluje manje moćno, da manje zarađuje i da joj muž bude glavna preokupacija, a na njemu je da ona poželi da bude moćna samo za njega.“ – izjavljuje djevojka o kojoj zaista ne znam ništa (niti želim znati) osim da ju na Instagramu na kojem ponosno dijeli tu svoju mentalnu bljuvotinu prati 885 tisuća ljudi. A onda, da stvar još bude luđa, kreće horda curica, mladih žena i žena koje oduševljeno to dalje dijele prostranstvima interneta, ne shvaćajujući suludost ove izjave, niti njezinu opasnost.

„Žena treba da djeluje manje moćno“. Nekako čisto sumnjam da iza ovoga stoji nešto nalik mom razmaženom očekivanju da mi muškarac doma uzme bušilicu i postavi policu na zid, da mi otvara vrata jer smatram da bonton tako nalaže i da mi ponese kufer kad mi je pretežak što smatram pitanjem zdravog razuma ako je kufer težak koliko i ja, a spomenuti muškarac jači od mene. Da, većina nas se voli osjećati u nekim situacijama kao kap vode na dlanu (muškarca), ali samo zato što sam svjesna činjenice da sam sama ne kapljica, već ocean koji može potopiti pola svijeta, a istog je svjestan i moj muškarac. Pa je lijepo moći predahnuti pored njega od stalne uloge Superžene bez straha da se takav predah zamijeni za moju slabost. U svim ostalim situacijama ovog svijeta i života žena treba da pokaže svoju moć u njenom punom sjaju. Patrijarhalno društvo u kojem jesmo očekuje od nas da ostanemo tiho, da ne budemo glasne, da prešutimo kad treba vrisnuti, da se ne borimo, ne suprostavljamo, da se ne stavljamo na prvu liniju bilo kakvog udara. Ako pristaneš na ulogu one „manje moćne“ pristaješ na sve ovo spomenuto i čitav šareni spektar udaraca, što fizičkih što psihičkih, koje on nosi sa sobom.

„Žena treba da manje zarađuje od muškarca“, izjavljuje mlada, uspješna žena, žena koju se sluša, žena koja ima pokraj sebe hordu curica koje je prate i moć da zaista oblikuje njihove poglede na svijet, žena čija je moralna odgovornost da tim curicama kad već može raširi krila za u život, ili barem da ih ne reže. „Žena treba da manje zarađuje od muškarca“, tvrdi ona, bez da trepne. U svijetu u kojem su žene i dalje za iste poslove po 15% manje plaćene od muškaraca to nažalost i nije neki suludi scenarij, ali ne bi nikako i nikome trebao biti cilj. Želimo ravnopravnost, želimo se osloboditi usporedbi s muškarcima, želimo neovisnost, želimo se ostvariti kroz sebe same a ne da nas ostvaruju muškarci s kojima smo… A ako nekog muškarca s kojim dijelimo život, krevet ili zrak ugrožava činjenica da zarađujemo više od njega, onda on ima puno većih problema od nas i stanja na našem računu. Radi u životu na tome da na tom istom računu u svakom trenutku imaš dovoljno novca da se na peti okreneš i bez osvrtanja od takvih „muškaraca“ i odnosa odeš.

„Ženi muž treba biti glavna preokupacija“. Što će kome biti glavna preokupacija u životu ostavljam pojedincima da izaberu. Tko je uopće toliko suludo hrabar da nekome drugome određuje njegove životne preokupacije. Koliko siromašan duhom i intelektom moraš biti da ne vidiš koliko je opasno pred curice i mlade žene stavljati cilj koji smo generalno kao društvo davno prerasli? Svaka je žena puno više od samo svog tijela, puno više od seksualnog objekta, puno više od sredstva za produljenje ljudske rase, puno više od privjesaka u životima muškaraca i svakako puno više od njegove sluškinje. Ako ćemo tako, onda žena sama sebi treba biti glavna preokupacija. Glavna preokupacija joj treba biti da ostvari sebe, nebitno bira li ona to napraviti kroz svoj posao ili kroz svoju obitelj. Glavna preokupacija joj treba biti da od svog života izvuče maksimum, da iskoristi svoja znanja i sposobnosti, a ne samo svoje tijelo, da cijeni samu sebe i da ostvari sebe kroz neke svoje životne uspjehe, a ne kroz muškarca i zadovoljavanje njegovih potreba.

Svim curicama do kojih će ovaj tekst doći želim prenijeti ono što me život naučio kroz ovu moju trideset i jednu godinu:

Imaš pravo na svoju moć i tvoja moć je beskrajna. Imaš pravo na iskorištavanje svih svojih potencijala. Imaš pravo glasno reći ono što misliš. Imaš pravo biti uspješnija i financijski potkovanija od svog muškarca i imaš pravo mijenjati tog muškarca drugim dok god ne pronađeš onoga koji nema problem s tvojim samoostvarenjem u kojem god smislu. Imaš pravo nemati muškarca. Imaš pravo u životu staviti fokus na što god želiš. Imaš pravo biti slobodna i neopterećena očekivanjima drugih. Imaš pravo da budeš to što jesi, što god to bilo…

Ne, ne, ne…

TREBA da budeš to što jesi, što god to bilo!

I to je jedino što trebaš. Jedina tvoja dužnost i jedina obaveza na ovom svijetu.

Znam da nam nije idealno i da nas milijun stvari muči, da se nerijetko osjećamo kao da nas život sažvače pa ispljune i tako u krug. Znam i da nas smeta stanje u državi, male plaće, iseljavanja, vodstva bez glave i repa, strepnja za budućnost… Mogla bih nabrajati do sutra, lista seže otprilike odavde pa do neba… Sve znam i ništa ne poričem, dajem svima pravo na loše dane, tjedne, pa i mjesece, zalomi se i dogodi svakome od nas. Ali i dalje odgovorno tvrdim kako nam je nerijetko loše jer smo mi loši. Dio odgovornosti na polju životnog zadovoljstva, i to velik dio, je ipak u našim rukama.

Ja sam jedna od onih osoba koja u trgovine ulazi s osmijehom od uha do uha i pri odlasku viče „ugodan dan“. Može mi dan biti i najgori na svijetu, ja ću izvadit osmijeh broj tri iz kolekcije pri svakoj usputnoj komunikaciji s ljudima. Niti su oni krivi za moj loš dan, niti će moj dan biti bolji ako im serviram svoju bezvoljnost ili nadrkanost. Poražavajuća je činjenica koliko često to moje „ugodan dan“ šokira osobu s druge strane. Gledam im lica kako prelaze iz početnog stanja šoka na potpuno oduševljenje, razvuče se osmijeh od uha do uha i ono iskreno, najiskrenije „hvala, također“. Gledam stalno taj isti igrokaz po blagajnama i šalterima, i mislim se – pa dobro, što vam drugi ljudi kažu na odlasku kad vas je moja elementarna ljubaznost toliko iznenadila. Tuku li vas? Pljucaju li vas? Spominju li vam užu i širu rodbinu ili pak bez riječi odu? Koja je od tih opcija u pitanju?

Ne prođe puno vremena, a svemir mi k’o da je čuo servira odgovor na pitanja koja su mi se u glavi izvrtila. Malo, malo, pa na vlastitoj koži osjetim kako su ljudi jedni prema drugima toliko grozni da svaka zraka topline i ljubaznosti zaista dođe kao šokantna promjena. Ljudi su grozni prema ljudima, prema susjedima, tetama u dućanu, tetama za šalterima, ljudima u prometu, prema starijima, prema mlađima, prema poznatima i nepoznatima… Ne biraju ni sredstva, ni vrijeme, ni mjesto za svoje prosipanje neljubaznosti i potpuni izostanak dobre volje. Čak i kad ta dobra volja podrazumijeva tek prešutjeti nešto, niti malim prstom pomaknuti. „Duševna pustoš“ – tako zovem stanje u koje smo kao ljudi zapali. Stanje u kojem nas nije briga za druge ljude, za njihove situacije, za njihove dane niti njihove živote.

Jednu crticu iz kategorije duševne pustoši sam jutros imala priliku doživjeti na parkingu. Sestra mi je otišla na put i ostavila ispred moje zgrade auto. Kako su parkirna mjesta na dijelu parkinga moje zgrade stopostotno popunjena, iskoristila sam priliku tri dana parkirati na drugom dijelu parkinga, dijelu od susjedne zgrade, znajući iz iskustva kako se njihov parking koristi malo ili nimalo, te je prazan i inače, a sad u doba godišnjih odmora pogotovo. Treći dan moje apsolutne bahatosti i krađe vazda slobodnog parkirnog mjesta dolazim s posla (na uobičajeno pusti, štoviše i travom obrasli nekorišteni parking) da bi me Ona dočekala na balkonu s naredbom da se maknem na dio parkinga koji pripada mojoj zgradi. I makla sam se. Bez riječi i u potpunom šoku. Jer nemam osnove za nešto joj reći… Mogla sam ju eventualno upitati je li joj sada nakon ove sačekuše dan potpuniji a život ljepši i hoće li sad biti zadovoljnija svojim odrazom u ogledalu… Ali sam i to prešutjela, još jednom potpuno poražena beznađem u koje smo zapali.

Loše nam je i loši smo, a sve što nam treba da nam svima bude malo ljepše je doza topline, suosjećanja, razumijevanja, doza susretljivosti začinjena kojim osmijehom… I to je cijela filozofija. Neće naša toplina i nasmijanost mijenjati svijet u globalu, ali će promijeniti taj jedan trenutak u našem danu i danu osobe s druge strane. I baš to može biti onaj trenutak zbog kojeg ćemo na kraju dana reći „e, ovo je baš bio dobar dan“.

A dobar dan po dobar dan vodi i do dobrog života. Ili barem boljeg od ovoga kakav je. U svakom slučaju boljeg od života u kojem uz sve brige koje on sam po sebi nosi, mi stvaramo sebi i drugima i nove. Boljeg od života u kojem vodimo bitke koje ne bi trebale ni postojati. Boljeg od života u kojem se itekako limitirani trenuci troše na besmislene stvari.

Uvijek govorim kako je život jedan i kako ga treba trošiti promišljeno i sa srcem. Da ih je i sto, i dalje bih dobro promislila hoću li jutro provesti uživajući u nečemu što volim ili čekajući na balkonu da nekome pokvarim dan.

– „Zatrebat’ će njoj kad-tad malo šećera.“ – kaže mi prijatelj na priču sa susjedom i parkingom.

– „Hoće, i ja ću joj ga dati, jer sam bolja osoba od nje.“ – odgovaram mu ja.

Nabaci osmijeh i budi bolji.

Toliko nas malo dijeli od boljeg svijeta.

Nije život lajk, niti njih sto tisuća. Život su ljudi i život je biti čovjek iznad svega. Život je svim silama se truditi biti svoj i ne biti dio sve za lajk generacije, sve brojnije, sve glasnije i sve nasilnije. Kad smo postali sve za lajk generacija, ne znam, ali čestitam, i službeno smo tu. Rekla bih da smo dotaknuli dno, ali bojim se da bih bila u krivu i da je naša silazna putanja toliko rapidna i silovita da možemo mi i niže.

Sama sebi zvučim k’o svoja baka kad kažem „kakvo je ovo vrijeme došlo“, ali uhvatim se sve češće da mi baš ta konstrukcija prolazi kroz glavu. I ja sam dio ovog vremena, ogledni primjerak osobe koja mobitel iz ruke ne pušta, umrežene 0-24, osobe koja fragmente svog života servira po društvenim mrežama, koja se smješka, namješta, snima i fotka, sređuje i filtrira.. Ali opet iznad svega toga imam onaj jedan filter koji ne možeš kupiti za par dolara ili si ga sam složiti u aplikaciji, imam onaj filter u glavi koji su mi mater i otac ugradili odgojem, onaj filter koji sam ponijela od doma i onaj filter u srcu koji je genetski u mene upakirala moja baka Eva kroz konstantno ponavljanje rečenice „jedna je duša“. Jedna je. I nemoj je prodat za pišljivi like na instagramu, ili njih sto tisuća.

Nemoj čak ni ako se nekad osjećaš k’o kreten koji je odabrao najteži mogući put, jer realno lakše je pokazat golu sisu nego golo srce (a potencijalno i više lajkova donese).

Svatko tko je ikad odlučio ogoliti srce, odlomiti komadić sebe, zarobiti ga u riječi i servirati ga na papiru ili ekranu drugima, zna koliko je taj čin osoban i intiman, koliko ti u trenutku objavljivanja to isto srce zna luđački pumpati a koljena klecati… Mislim da ne postoji trenutak veće osjetljivosti i ranjivosti od toga kad se ogoliš do kraja pred stotinama ili tisućama nasumičnih ljudi i serviraš im sebe. I ne radiš to za lajkove, radiš to jer osjećaš da tako trebaš, jer ti svemir nije dao talent da ga držiš doma u ormaru, dao ti ga je da ga dijeliš s drugima… U to ideš s pretpostavkom da su s druge strane ekrana ili papira ljudi slični tebi, ljudi koje će tvoje riječi dodirnuti, ljudi kojima će tvoje riječi doći kao naručene u trenutku kada im najviše trebaju, ljudi koji će se prepoznati u tvojoj sreći ili tvojoj boli, ljudi koji će osjetiti ono o čemu pišeš…

Znam za neka uzglavlja kreveta na kojima se nalaze neke moje riječi. Znam za neke tetovaže kojima su u vječnosti ispisani neki moji citati. Znam za neke ljude s kojima sam podijelila zajedničke boli i s kojima sam ih učinila manjima. To su ljudi koje očekujem s druge strane i to su ljudi zbog kojih se sav rizik serviranja sebe na papiru isplati.

Ono što nikako ne očekujem s druge strane su ljudi koji će moje riječi krasti i dalje servirati kao svoje. Zamisli onda šoka kad sam na svoje oči ugledala svoje vlastite riječi s dana svog vjenčanja ispod slike neke meni nepoznate djevojke, da stvar bude gora – ispod slike s njenog vjenčanja. Moje riječi, minimalno izokrenute da se eventualno nekome zamažu oči. Od svih riječi koje postoje na svijetu, od svih rečenica koje je moguće sastaviti, od svih načina za iskazati emociju vlastitog dana vjenčanja – ona je odabrala ukrasti moje i potpisati kao svoje. Bez navodnika, bez citiranja, bez tagiranja, bez inicijala, bez jebemti.

A sve to za nekoliko pišljivih lajkova.

Nemam problem s tim da ljudi prodaju svoje živote i tijela po internetu za lajkove, njihova su, neka rade s njima što god žele i kako god žele. Ali imam golemi problem s krađom tuđih riječi koja se počela prakticirati previše učestalo da bih naivno mislila kako je to slučajnost i kako su to iznimke. Imam problem s ovim novim dnom koje smo dotaknuli i koje je pokazalo koliko smo beskompromisni u borbi za lajkove. Koliko smo stvarne živote i moralne vrijednosti spremni staviti sa strane u lovu za virtualnom slavom.

U kojem točno trenutku ljudi odvagnu da su vrijedniji lajkovi ispod slike nego obraz, ne znam.

Što se točno dogodi u ljudskim glavama da ne vide kako je to samo jedan virtualni balončić od sapunice koji će jednom puknuti, a kako će ih priča o prodavanju sebe za lajkove zauvijek pratiti, ne znam.

Kakvi su to životi u kojima je mjerilo bilo čega lajk, to pogotovo ne razumijem.

Uvijek u životu imaš izbora, pa biraj da ti mjerila ne budu lajkovi.

Biraj da su ti mjerila centimetri raspona ruku kad ih raširiš za zagrljaj, decibeli udaraca srca od sreće i mililitri isplakanih suza, od sreće ili tuge, svejedno, dok god je stvarno i dok god je život.

Imam dva izbora: pisati ovaj tekst u trećem licu i braniti „neke tamo ljude“ ili ga pisati u prvom licu i riskirati „ucviljena instagramuša“ komentare, pa ipak biram ovaj drugi. Prvenstveno jer imam muda, za razliku od većine anonimnih virtualnih ratnika s druge strane ekrana i tipkovnice, kojima se ovim putem direktno obraćam. Koliko god ne volim nikakve borbe, a pogotovo one s vjetrenjačama, kao što je (unaprijed mi je jasno) ova borba, toliko iz dana u dan uviđam kako šutnja nije uvijek zlato. Štoviše, ne znam je li ikad!

Svako moje prešućivanje daje krila onima koji me vrijeđaju s druge strane ekrana.

Svako moje „bit ću pametnija od njih“ njima je maleni dokaz njihove pobjede.

Svako moje „neću se spuštati na tu razinu“ njima je trofej za njihovu genijalnost.

Svako moje okretanje glave na drugu stranu, preusmjeravanje fokusa na ljude koje volim i do čijeg mi je mišljenja stalo, svako moje uvjeravanje same sebe kako su to s druge strane neki tužni i jadni ljudi bez života i sreće, ili barem bez pametnijeg posla, njima je vjetar u leđa.

Jer u njihovim glavama ono što se napiše na internetu nije stvarno, ne boli, ne vrijeđa, ne tjera na preispitivanje, ne rasplače, ne udari tamo gdje smo najosjetljiviji. U njihovim glavama to su samo neki kodovi, niz jedinica i nula, neka slova, neke riječi, rečenice neke odaslane u virtualna bespuća interneta u kojima se ništa ne računa kao stvarno.

Ali znaš što? Računa se!

I boli, i vrijeđa, i tjera u preispitivanje, i rasplače, i udari ponekad tamo gdje smo najosjetljiviji. Jer ja koja sam s druge strane ekrana i kojoj si uputio svoj hejt nisam virtualna, nisam nakupina jedinica i nula, slova, riječi ili rečenica. Ja sam osoba.

Možda su tebi moji snovi, život ili posao trivijalni i smiješni, ali zato oni i jesu moji snovi, a ne tvoji. Možemo li zadovoljiti barem onaj minimum poštovanja jedni prema drugima i uvažiti činjenicu da gotovo nikome ništa ne pada s neba i da je za gotovo sve na svijetu potreban nekakav rad, trud, talent i znanje? Da, istina, ne radim u rudniku i ne okopavam polje lomeći se od jutra do sutra kao što su moji pradjedovi i prabake radili, ali to ne znači da sam lišena umora, stresa, rokova, briga, neprospavanih noći, bolesti i ostalih stvarnih problema koje gotovo svaki posao nosi sa sobom.

I dok se ti s druge strane skrivaš iza ekrana i spremo udaraš paljbu prema meni, nekom drugom, trećem ili petom, uvjeren kako su naši životi ono što se profiltrirano servira na internetu i ni milimetar manje niti više od toga, mi stojimo s ove strane potpisani svojim imenima i prezimenima, grizemo, stišćemo zube i borimo se za neki dobar život za sebe. Izloženi i ranjivi, mada ćemo rijetko to priznati.

Moramo li od ovog komadića svemira kojeg imamo raditi svijet u kojem u paketu s naznakama ostvarivanja snova dolaze i svi oni kojima naši veliki snovi smetaju u njihovim malim životima?

Moramo li jedni druge omalovažavati bez razloga do granice da se na kraju dana pitamo jesu li ti veliki snovi uopće vrijedni toga?

I na kraju, možemo li shvatiti da su u ovoj priči i s jedne i s druge strane ljudi. Kad ubodeš, krvarimo. Kad uvrijediš, osjećamo.

Nismo kodovi, ljudi smo.

Ovaj je tekst odgovor splitskom gradskom vijećniku Martinu Pauku koji je, nakon napada na vaterpoliste Crvene zvezde, na Facebooku napisao da sad ‘mogu pričati kakvo je more u februaru’.

Zamisli, doživjela sam Beograd u februaru a nisam na vlastitoj koži osjetila kakva je temperatura Dunava u to doba godine. Očito je to ovih dana jedna priča iz rubrike „vjerovali ili ne“. I to ne da sam ga doživjela sama, doživjelo ga je nas četvero glasnih dalmatinaca, koje teško da bi po bilo čemu mogao svrstati u neprimjetnu kategoriju ljudi. Još teže bi nas bilo smjestiti među ljude koji su se i po čemu trudili biti „low profile“ u tuđoj zemlji, nemojmo se lagati.

Zamisli, nas četvero grlatih i glasnih smo cijelo to putovanje pričali glasnim hrvatskim jezikom, ili ako hoćeš još preciznije; dalmatinskim naglaskom kojeg iz nas nije pretjerano iskorijenilo ni deset godina zagrebačkog života, a kamoli par dana putovanja u Beograd. Smijali smo se tih dana još glasnije nego što smo pričali. Gdje god smo se pojavili naš prijatelj Bojan je rasuo sav svoj glazbeni talent pred nepoznate ljude pjevajući punim glasom i još punijim srcem kakvog Olivera, Mišu ili klape. Dragojevića, da se razumijemo.

Zamisli, neokrznuti, netaknuti i bez krivog pogleda smo preživjeli čak nekoliko dana Beograda, s vidljivim obilježjima od kud smo i čiji smo, ni čuti nas nisi trebao, sigurno si mogao primijetiti naš crveni automobil sa splitskim registarskim oznakama kako provocira ulicama Beograda. Danima smo se mi tako vozikali bez da smo pribjegli onoj tradiciji vješanja grba nogometnog kluba grada u koji si došao o retrovizor, ili postavljanje šala sa simbolima tog istog kluba pod stražnju šajbu. Neopterećeni mržnjom i idejom da bi naš auto ikome mogao smetati parkirali smo gdje smo stigli i kad smo stigli, pa se na kraju vratili doma s istim istackim autom s kakvim smo od doma i krenuli. A da budem baš maksimalno iskrena, čini mi se da su i po beogradskim cestama baš zahvaljujući tim tablicama imali malo više razumijevanja za naša brljanja u prometu i pogrešne trake.

Zamisli, nas četvero grlatih i glasnih dalmatinaca u Beogradu ne da nismo plivali Dunavom u februaru, nego su Beograđani s nama po ulicama i restoranima u glas pjevali, naše pjesme, ako baš inzistiraš na ovoj naše i vaše strogoj i jasnoj podijeli. Ne da se nismo nagutali vode iz Dunava u februaru nego su nas Beograđani oduševljeno častili i nazdravljali s nama. Ne da nismo okusili sav spektar mržnje koju ljudsko biće može proizvesti ni iz čega, već smo se naslušali razgaljenih priča i pričica, uspomena na neka očito ljepša vremena, slušali smo o ljubavi i iz očiju im čitali nostalgiju, prepoznavali smo se po srcima, a ne po obilježjima, jezicima i geografskim širinama. Rušili smo emocijama geografske granice.

I zato mi nemoj niti pokušati prodati priču o tome kako svijetom treba hodati u strahu i jeftinim kamuflažama skrivati tko si. Pogotovo mi nemoj nalaziti opravdanja za mržnju i nasilje, jer krenemo li iti jedan korak tim putem, bojim se da će više teško biti postaviti ikakve granice. Budala ima svugdje, bez obzira na koordinate i nacionalne pripadnosti, opravdanja za nasilje ne bi trebalo biti nigdje. Nemoj mi mjeriti svijet koji je i moj svojim dvostrukim mjerilima. Nemoj me uvjeravati kako je sjedenje na kavi na splitskoj Rivi u trenirci s grbom kluba za koji igraš provokacija, a da je hodanje svijetom, Europom ili ako baš hoćeš nešto svježiju uspomenu – Rusijom, u kockicama od glave do pete, pitanje zdravog sportskog duha. Nemoj mi od sporta stvarati prvu crtu bojišnice. Nemoj mi prodavati nasilje pod “takav mentalitet” krinke. Na kraju, nemoj mi slati u svijet poruku o mom gradu čije su me ulice odgojile i poslale dalje u taj isti svijet, kao o gradu zadojenom mržnjom, kad je on toliko više od toga.

Ne tražim da zauzmeš pravu stranu povijesti, razuma ili ljubavi ako baš hoćeš, ne mogu očekivati da smo svi na toj istoj strani, ali mogu staviti svoj potpis pod izjavu kako je Split puno više od mržnje koja se jučer razlila po Rivi, i svega što smo čuli i vidjeli nakon toga.

Pa evo, stavljam ga.

Moj Split je puno više od ove mrziteljske razglednice poslane u svijet.

Nadam se da ćete imati priliku iskusiti to.

Nina Slišković Goleš

Neke stvari ne možeš objasniti nikome, ni drugima, ni svemiru, ni samom sebi na kraju dana kad se ogoliš do kraja pred ogledalom, najiskreniji što možeš… Kad god bi se kroz život pojavilo ono slavno pitanje „bi li radije bio bogat i nesretan ili siromašan i sretan“, k’o iz puške bi odgovarali „ovo drugo“. Nije tu bilo nikakve dvojbe ni vaganja, jer što će ti sve na svijetu ako na kraju dana nisi sretan u svom miru i miran u svojoj sreći. Pa ne razumijem onda kako smo svi kolektivno izrasli iz djece koja biraju malo u kombinaciji sa srećom u ljude koji realno imaju gotovo sve na dohvat ruke, da ne kažem na klik, a tako malo sreće pronalaze u svemu tome.

Osam dana Harryja Pottera na televiziji i osam dana bolovanja doma mi je dalo ne osam, nego osamsto šamara realnosti na temu začaranog kruga u kojem konzumiramo stvari k’o ludi i zaboravljamo ih u roku od pet minuta, nekad i bez one trenutne sreće, kamoli neke trajnije koja te danima drži. Nekad smo imali tako malo i znali smo uživati u stvarima, iz kostiju sreću osjećati. Danas imamo toliko toga da nas malo što od te siline stvari uopće dotiče. I stalno se zavaravamo idejom kako nam je danas puno bolje nego jučer, sada je bolje nego prije, imamo sve a nekad smo imali tako malo… Da, imali smo nekad malo i cijenili smo svako zrnce tog malog.

Neću nikad zaboravit tu sreću kad te roditelji pošalju u videoteku da biraš film po svom izboru. Petkom, najčešće, jer vikendom dobiješ dan ekstra besplatno. A ti stišćeš u ruci onu karticu, usput rečeno najponosniji na svijetu jer imaš dvoznamenkasti broj na iskaznici u jednom od najvećih splitskih kvartova i jednoj od najpoznatijih gradskih videoteka, i hodaš onako malen s tim malenim dječjim koracima, a sve ti se čini da si veći od svijeta u tom trenutku. Čovjek u videoteci te prepoznaje i bez iskaznice, ipak si ti dvoznamenkasti broj, a ti već znaš na koju policu ideš ravno s vrata i sve u sebi moliš Boga da kutija koju zgrabiš ne bude prazna.

Neću nikad zaboravit ni sreću kad skužiš da se dobar film prikazuje na televiziji. A skužiš to u prosjeku tjedan dana ranije jer pričamo o vremenu u kojem tv vodič koji se tiska i izdaje uz dnevne novine nije služio tome da završi u prvoj kanti na smeće ili zimi za potpalu. Tv vodič nam je bio i internet, i IMDB, i Rotten Tomato, i prozor u svijet, i institucija, i Biblija, i Instagram… sve u jednom. Pa se na dan prikazivanja već pola sata prije filma namještaš pred televizorom da uhvatiš najbolje mjesto, dok mama u kuhinji sprema kokice u količinama da potraju i nakon uvodne špice (što se redovito pokaže nemogućom misijom).

Dobar film na televiziji je bio dovoljan razlog za sreću i uzbuđenje barem tjedan dana. Par dana prije dok ga uzbuđeno iščekuješ i na putu do škole komentiraš s ekipom jel’ se gleda, s kim se gleda, odbrojavaš dane do filma, računaš ih u onim dječjim „koliko još spavanja do velikog trenutka“ mjerilima… I onda još poslije par dana sreće, sređivanja dojmova, komentiranja, smišljanja novih igara inspiriranih pogledanim filmom i upisivanja novog naslova u leksikonima pod pitanjem „Najdraži film?“.

Osam dana Harryja Pottera na televiziji i osamsto ovakvih slatkih i sretnih scena koje su mi prošle kroz glavu, a za koje sam u ludilu pretjerane dostupnosti i konzumiranja svega skroz zaboravila da su ikad i postojale. Da, imamo tog istog Harryja Pottera u svakom trenutku života na nekoliko klikova udaljenosti, možemo ga gledati kad god hoćemo, prilagoditi gledanje filma svom rasporedu, a ne obrnuto, možemo ga pauzirati kad trebamo do wc-a ili nam zazvoni mobitel i možemo vratiti natrag onaj dio kad su nam se oči ipak malo od umora zatvorile pa smo propustili sve ikad. Ili se možemo raspametiti od sreće na informaciju da se osam dana za redom prikazuje osam nastavaka Harryja Pottera na televiziji i kao nekad čekati cijeli dan, odbrojavati sate i minute u slatkom iščekivanju uvodne špice, hvatati najbolje mjesto na kauču, pa se nagurati na njega, k’o nekad, pod dekicu, i uživati. Zapravo uživati, ne uzimajući stvari zdravo za gotovo. Staviti pauzu na svijet ta dva sata, kad se već ne može staviti pauza na film.

Ne sjećam se kad sam imala ljepše večeri od ovih zadnjih osam. Na stranu to što je Harry Potter knjiga i film mog djetinjstva, moje uživanje je bilo puno veće od samog uživanja u filmu. Uživala sam i do kostiju sreću osjećala od jednostavnosti života koju smo zaboravili u svim svojim kompliciranjima. Uživala sam staviti pauzu na svijet, jurnjave, brige, probleme, mailove i pozive. Uživala sam, uostalom, u spoznaji da nisam zaboravila uživati u malim stvarima i popratnim velikim emocijama. Uživala sam shvativši da usprkos pretjeranoj dostupnosti svega i činjenici da često zaboravimo uživati u svim tim stvarima, uživati još uvijek znamo. Uživala sam čak i u tih osamsto šamara realnosti koji su došli u paketu s filmom, a koji su bili puno veći od upozorenja da smo nekad u filmovima uživali više nego danas. Ne, mi smo nekad u životu kao takvom uživali više nego danas, imajući pritom puno manje.

Uživala sam, na kraju krajeva, u vraćanju na tih osam večeri (i nadam se puno duže od toga) u ono doba kad se bez problema ogolim pred samom sobom i ogledalom i k’o iz puške odgovaram da biram malo, i svu onu veliku sreću koja se iz tog malo može iscijediti.