Nova godina, ista stara ja…

Nova godina, ista stara ja. Činjenica da se promijenio broj na kalendaru nije promijenila baš ništa u mom životu. Nisam pretjerano mudrija, pametnija ni drugačija. Ne sastavljam liste novogodišnjih odluka koje će realno već do kraja siječnja pasti u zaborav, niti se zavaravam da će brojka 20 na mjestu one 19 donijeti neke revolucionarne promjene u moj život. Od one slavne „new year, new me“ životne filozofije mi se još uvijek aktivno diže kosa na glavi, a još više od onih popularnih odluka koje se obično iza te „new year, new me“ skrivaju.

„Zdravije ću se hraniti i redovito ću vježbati.“ – rečenica je koju tijekom siječnja čujemo milijun puta. Kao da sva sreća svijeta i svo životno zadovoljstvo leže u konfekcijskom broju u kojeg se uvlačimo i vlastitom odrazu u ogledalu. Ne leže, vjeruj mi, kao što ne leže ni u pretrpavanju poslom, projektima, poslovnim uspjesima i svoti koju imaš na računu.

Kad su prošli svi ovi blagdani, doba uživanja s onima koje najviše volimo, period najveće topline oko srca i nekog mira u duši jer se osvrneš oko sebe pa shvatiš da sve bitno u životu već ionako imaš, a da ništa od toga nije bilo na tvojoj novogodišnjoj „to do“ listi prije godinu dana, počela me hvatiti neka anksioznost. Budila sam se i odlazila danima leći s pritiskom na prsima jer sam u 2020. ušla bez jasnih planova za godinu, bez popisa svojih ciljeva u njoj, bez milijun ideja kojima bih se sad na sve strane razbacivala uvjeravajući sebe i sve oko sebe kako će ova godina biti genijalna i kako se velike stvari spremaju.

– „Pa dobro, stigneš još smisliti neke velike stvari.“ – kaže mi kolega u chit chatu u liftu u 5:30 ujutro.

– „Ali ja ne želim nikakve velike stvari u ovoj godini. Želim da sve bude kako je sada i želim neki svoj mir i normalan život, što je teško dok osjećam pritisak jer svi nabrijano kreću u godinu kao da je utrka na sto metara, a ne maraton.“

– „Ne razumijem, tko ti stvara taj pritisak? Reci mu da od*ebe.“

– „Stvaram ga sama sebi.“

– „Onda sama sebi reci – od*ebi, Nina!“ – zaključuje on.

I dobro poentira. Nikoga od nas ne bi trebala dirati okolina koja prenabrijano kreće u novu godinu. Ako ih to veseli, samo naprijed, držim im palčeve na najjače i ona sam koja u ovoj utrci gorljivo za njih navija s tribina. Ali ja ove godine biram biti na tribini i naučiti da nema univerzalne formule za sreću i da svakome od nas ono „sretna 2020.“ ima drugačije značenje. Nitko od nas ne bi trebao sreću tražiti tamo gdje je i drugi traže, ne postoji neki rasadnik sreće gdje dođeš i ubereš ju. Nitko od nas ne bi trebao smisao života tražiti u priručniku uobičajenih novogodišnjih odluka, ni zdravije životne navike niti debeli novčanici nisu ključ sreće. Iznad svega toga, nitko od nas se ne bi trebao osjećati neostvareno samo jer je njegov cilj za ovu godinu živjeti, posvetiti se sebi, disati i biti. Provesti više vremena gledajući filmove i čitajući knjige, češće se smijati s prijateljima, imati vremena za druženje usred radnog tjedna, provesti tu i tamo vikend u krevetu bez grižnje savjesti, odlaziti u prirodu, pronaći novi hobi, više grliti ljude nego poslovne prilike…

Na kraju krajeva, ući u novu godinu bez jasnog plana i očekivanja i pustiti da te iznenadi na svim poljima, za razliku od svih onih od kojih si očekivao puno, a dobio malo.

To ti ja želim u ovoj godini, da „novi ti“ nauči što je za njega sreća. Ne ona fotogenična koju scrollamo po Instagramu, nego ona prava koju osjetiš u prsima sam sa sobom na kraju dana.

photo: Ivan Dabac za Enter Zagreb